jutro

Jutro

jutro

Osvanulo je novo jutro
prohladno,
sa povetarcem
koji stipa obraze moje.
Kisica romori tiho pada
u slobodi svojoj,
trepere gradom
kapljice rose njene,
na dlan topao
moj pade
kap jedna,
jos jedna…

Pogledah u nebo
negde gore visoko,
trazio sam oblak
da mu se zahvalim
na poklonu ovom,
ali on nestade stopi se
nisam ga prepoznao,
medj oblacima sivim.

Nastavio sam dalje da koracam
slusajuci topot kisice ove,
drzajuci se za rukohvat od kisobrana
prolazio sam gradom ulicama
radujuci se
i neznajuci cemu.
Dan je bio prohladan sivi
i zivot je tako lep,
i zivot,mora da se zivi
a zivi se nekako….

4 мишљења на „Jutro“

  1. Ne, Siniša druge možeš prevariti sa ovom divnom poemom, ali mene ne, ta kiša koju su rukom hvatao to su tvoje suze, a zašto Siniša, kada kiša ne pada na tebe jer imaš kišobran, a tebi su pale dve kapi na ruku, počni polako da živiš misli pozitivno i lepo, da bi ti i život bio lepši, jer ja sam najlepši deo mladosti tako provela, i znam šta sam sve zamišljala, uvek nekako depresivna da sam mogla da zaplačem na neku ili veselu ili tužnu pesmu, nije važno moja duša je bila tužna, nemoj prolaziti tj pakao kao ja, pa ima i još koliko radosti u životu, sada to već pred kraj sam se setila šta sam sve propustila misleći na prošlost koja se nikada neće vratiti i sreću koja više nikada se neće vratiti. stvori je sada dok si mlad, možda i grešim, možda si ti srećan čovek, ali po tvojim stihovima to srćan čovk ne iskazuje, on iskazuje divnu ljubav prema životu, danu iako je sumoran on je u duši ipak srečan.Hvala ti prijatelju na divnim stihovima ja sada mogu i koju suzu da pustim za onim divnim danima koji su otišli dođavola neiskorišćeni u sreći, jer život je samo jedan, mladost vrlo brzo prolazi, pokušaj da se osećaš malo vedrije, i pomili pa šta tu nisam uspeo idem dalje. E tu sam ja pogrešila, nemoj ti raširi ruke životu i reci „Kako je lepo živeti, voleti i uživati u kratkoj mladosti“Možda pomisliš, ma šta ova baba zna, još kako te osećam kada si veseo, a kada sepresivan, jer ja sam to prošla i možeš misliti koliko sam sve naučila za godinu dana od doktora psihologa koga sam svaki dan posećivala kao dete koje ide u školu, toliko sm se lećila od depresije, i onda sm sama uvidela da meni to netreba i da moram sama da se sa tim izborim, i počela sam da idem po raznim druženjim gde nije bilo depresije, već samo smeh i šala, ja i dan danas volim da se družim sa mladim svetom, da se šalim i da se spustim na njihov nivo i onda sam srećna,Oprosti na ovako dugom komentaru, ali to je samo deo mali deo onoga šta sam sve preživela, zato ti pišem ovde jer tu mogu pročitati smo prijatelji, a ne na fejsu gde čitaju svi, gde ćete neko i shvatiti, a neko ismevati, ja znam i verujem da ćeš me ti shvatiti.Hvala ti prijatelju i meni je sada lakše i što postojiš da li ćeš pročitati ili ne, to prepuštam tebi.Pozdrav <3

  2. Milena hvala na komentaru tvom a fotka koja se ovom prilikom iskrala nekako mi se uklopila u ambijent stihova ovih.Nekome vreme deluje sumorno tmurno depresivno a nekome ipak samo kao atmosferska pojava.Kako kome sve zavisi od osobe i onoga sto u sebi nosi,jer neko ce u kisu potrcati rukama veselim sirokim a neko ce se sakriti i pobeci.Sve zavisi kako ko sve to oseca i vidi 🙂

  3. Da…pitalica vekovna…o smislu života.A sve je privid i refleksija vlastitih želja…poput projektora iz nas teče film na platno života.,po scenariju već namenjenom svakome,po kodu iz njegovog DNK…Pomešaju se tu često kadrovi i nestaju traume zbog nepoznavanja tehnike…no majstor uvek ume da popravi kvar.Ima i prevaranata,šarenila koliko o’š.Ima smisla sve,ukoliko nismo alavi…e,sad,svaki dan je drugačiji…malo kiše,malo sunca…samo smo lenji da to vidimo.Bitno je da ti dragi moj prijatelju to prepoznaješ.Svako dobro. (y)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *